আ-া- স--াম--এক-- ---্ত-- ৷
আ__ স্__ এ___ ডা___ ৷
আ-া- স-ব-ম- এ-জ- ড-ক-ত-র ৷
--------------------------
আমার স্বামী একজন ডাক্তার ৷ 0 k-jak-rmak________k-j-k-r-a---------kājakarma
ক-ন-তু-কর খুব--ে-- ৷
কি__ ক_ খু_ বে_ ৷
ক-ন-ত- ক- খ-ব ব-শ- ৷
--------------------
কিন্তু কর খুব বেশী ৷ 0 āp--- -- kāja ka-ē--?ā____ k_ k___ k______ā-a-i k- k-j- k-r-n-?---------------------āpani kī kāja karēna?
আমি --জ- ই----নিয়-র (প-রকৌ-ল----ত- -াই ৷
আ_ এ___ ই_____ (______ হ_ চা_ ৷
আ-ি এ-জ- ই-্-ি-ি-া- (-্-ক-শ-ী- হ-ে চ-ই ৷
----------------------------------------
আমি একজন ইঞ্জিনিয়ার (প্রকৌশলী) হতে চাই ৷ 0 Ā--r----ā---ēka---a ḍāk-ā-aĀ____ s____ ē______ ḍ______Ā-ā-a s-ā-ī ē-a-a-a ḍ-k-ā-a---------------------------Āmāra sbāmī ēkajana ḍāktāra
আম------ রো-গার -রি-ন- ৷
আ_ বে_ রো___ ক_ না ৷
আ-ি ব-শ- র-জ-া- ক-ি ন- ৷
------------------------
আমি বেশী রোজগার করি না ৷ 0 k-n-----ra-kh--- ---īk____ k___ k____ b___k-n-u k-r- k-u-a b-ś----------------------kintu kara khuba bēśī
আম----দ--ে-প-র-ি-্-ণ নি--ছি ৷
আ_ বি__ প্_____ নি__ ৷
আ-ি ব-দ-শ- প-র-ি-্-ণ ন-চ-ছ- ৷
-----------------------------
আমি বিদেশে প্রশিক্ষণ নিচ্ছি ৷ 0 k--tu-k-r--k-u----ēśīk____ k___ k____ b___k-n-u k-r- k-u-a b-ś----------------------kintu kara khuba bēśī
উ-- আম-- -ড়-সা--ব ৷
উ_ আ__ ব_ সা__ ৷
উ-ি আ-া- ব-় স-হ-ব ৷
--------------------
উনি আমার বড় সাহেব ৷ 0 kintu kar- k---a -ē-īk____ k___ k____ b___k-n-u k-r- k-u-a b-ś----------------------kintu kara khuba bēśī
আম-র-----ক--ছর--রে -া--ী-নেই ৷
আ__ গ_ এ_ ব__ ধ_ চা__ নে_ ৷
আ-া- গ- এ- ব-র ধ-ে চ-ক-ী ন-ই ৷
------------------------------
আমার গত এক বছর ধরে চাকরী নেই ৷ 0 tu---kī--a----ā--?t___ k_ h___ c____t-m- k- h-t- c-'-?------------------tumi kī hatē cā'ō?
Većina ljudi se sjeća svog prvog dana u školi.
Međutim, ne sjećaju se više onog što se desilo prije.
Svoje prve godine života se gotovo uopće ne sjećamo.
Zašto je to tako?
Zašto se ne možemo sjetiti onog što smo proživjeli kao bebe?
Razlog za to leži u našem razvoju.
Jezik i pamćenje razvijaju se otprilike u isto vrijeme.
Kako bismo se nečega mogli sjetiti potreban nam je jezik.
Odnosno, potrebne su nam riječi za ono što smo proživjeli.
Naučnici su proveli različita ispitivanja s djecom.
Pritom su došli do zanimljivog otkrića.
Čim djeca nauče govoriti, zaborave sve što se desilo prije toga.
Početak jezika je ujedno i početak pamćenja.
Djeca nauče jako puno u svoje prve tri godine.
Svakoga dana doživljavaju nove stvari.
U tim godinama dolaze također do mnogo važnih otkrića.
Pa ipak sve to nestane.
Psiholozi taj fenomen nazivaju infantilnom amnezijom.
Ostaju samo one stvari za koje djeca imaju naziv.
Autobiografsko pamćenje pohranjuje lična iskustva.
Ono funkcionira kao dnevnik.
U njemu se sprema sve što je važno za naš život.
Na taj način autobiografsko pamćenje oblikuje naš identitet.
No njegov razvitak zavisio od usvajanja maternjeg jezika.
Svoje pamćenje možemo jedino aktivirati svojim jezikom.
Naravno da stvari koje smo doživjeli kao dijete nikad potpuno ne nestanu.
One su pohranjene negdje u našem mozgu.
Samo ih se više ne možemo sjetiti... - Zaista šteta, zar ne?